Poticaj za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice dočekan je i zabilježen s mnogo razumljive radoznalosti, ali i kojekakvih predrasuda, pa i zluradih nedobronamjernosti.

Sve se to očitovalo već u tijeku dosadašnjih priprema i najava inicijativnog skupa. To nimalo ne iznenađuje. Budući da dosadašnje pluralističke laste očito nisu dovoljno uvjerljivo navijestile proljeće baš ovog podneblja, to se istom pojava HDZ-a doživljava kao nedvojben znak izlaska Hrvatske iz dugotrajne, nametnute joj, šutnje. A to jamačno neki ne žele, a poneki bi nam skrenuli ili zamutili vode još prije no što poteku s izvora.

U svezi s tim, držim da će biti korisno – i kao uvod u raspravu na inicijativnom skupu, a i radi obavještenja javnosti, pa i same povijesti radi – ako u najkraćim crtama iznesem barem neke podatke od važnosti za bolje razumijevanje prijedloga o osnutku HDZ-a.

Međutim, potreba, pače i neizbježiva nužnost da i ušutkana Hrvatska progovori – kako zbog unutarnjih, tako i svjetskih kretanja – sputavana je zakučastim zaprekama posebnih hrvatskih okolnosti. U Hrvatskoj se još uvijek osjećaju tragične posljedice nedemokratskog ugušenja onog preporodnog, socijalističko-reformističkog i nacionalno-demokratskog pokreta što se u Hrvatskoj bio razmahao krajem šezdesetih i na početku sedamdesetih godina. Taj reformistički pokret, kakav se prije i poslije toga javljao i u drugim socijalističkim zemljama, bio je surovo skršen, doduše, na poticaj dogmatsko-hegemonističkih snaga, ali i uz – ne tek prešutnu – suglasnost mnogih što su se, tada i danas, u drugim republikama razmahivali liberalističkim idejama.

Želimo li pogledati istini u oči, onda ne možemo zanemariti te činjenice i njihov utjecaj na daljnja kretanja.

Suvremena društveno-politička previranja dokazuju da su mnogi izvukli iz tih zbivanja potrebne pouke, što se očituje osobito na primjeru Slovenije, dok drugi – o čemu opominju zbivanja u Srbiji – upadaju, jamačno, u još veće povijesne pogreške, koje mogu izazvati kobne posljedice.